Durmitor (Savin kuk 2313mnv, Vrh Šljemena 2455mnv i Šljeme – Istočni vrh 2445mnv)
Prošlog vikenda nas dvanaest je krenulo na Durmitor, sa jasnom željom da provedemo vikend u planini i uživamo u snegu. Dočekao nas je pravi durmitorski ambijent – magla, oblaci i ozbiljna dubina snega. Uspon smo započeli sa parkinga skijališta Savin kuk ikrenuli skijaškom stazom prema račvanju za Šljeme. Od tog račvanja prema Savinom kuku staza je bila zatrpana ostacima lavine, tako da smo uz dodatnu opreznost krenuli ka cilju. Sa vrha su nas loši uslovi u kuloaru između Savinog kuka i Šljemena naterali da promenimo prvobitan plan i vratimo se do raskrsnice gde se odvaja staza za Šljeme. Od te raskrsnice ušli smo u gustu maglu sa jakim vetrom, ali sa dovoljno snage da popnemo vrh. U povratku nas je planina nagradila spektakularnim razvedravanjem i sa mnogo manje vetra. Vratili smo se u sumrak, uz umor koji prija i osećaj da je odluka bila ispravna.
Tokom dana, magla i oblaci su nam čas skrivali, čas otkrivali okolne vrhove – povremeno su se pojavljivali obrisi Bobotovog kuka i ostalih durmitorskih gorostasa, taman toliko da nas podsete gde smo i zašto se vraćamo. Ukupno smo prešli 13,6 km i popeli 1650 m visinske razlike. Celu turu su nas verno pratila dva psa, kao da su deo ekipe – nemi saputnici i čuvari planine.
Nije svaka tura osvajanje svih planiranih vrhova i neodustajanje od prvobitnih planova. I ako nam je dodatni teret predstavljala sva užarija i oprema koju smo nosili na leđima sa željom da uđemo u kuloar, nekad je najveća pobeda poštovanje planine i povratak sa osmehom i željom da se ponovo dođe.
